„Napokon je došao! Naravno, najljepše je ići izvan škole. Naši osmaši veseli, zaigrani, nemirni, možda zaljubljeni, nasmiješeni. Idemo se družiti i nešto lijepo, novo i drugačije doživjeti. Ponijeli smo skromnu donaciju raznih potrepština jer oni u Zajednici Cenacolo žive od milodara.

Prvi dojam, mir, tišina, neobičan sklad i ljepota koja osvaja. Ulazimo u malu molitvenu kapelicu, spremni poslušati njihova svjedočanstva. U njoj tri puta dnevno mole krunicu, prvu rano ujutro kao pozdrav novom danu i novom životu. Ono što vidimo su njihova vedra, vesela lica, koja kao da su poslije duge životne agonije nova, puna života! Sada vide i nalaze smisao u molitvi i Gospodinu, te njegovoj majci Mariji, jer su im oni novi, najbolji prijatelji. Nije im problem rano ujutro klečati na hladnom kamenu i moliti krunicu, pridodati svoju osobnu molitvu zahvalnicu za snagu, izdržljivost u ovom svijetu od malih sitnica koje prije nisu ni znali, ni prepoznali…