Otvoreni svijet

Mislim kako iskustvo u komuni bivših ovisnika, odnosno zajednici Cenacolo u Ugljanima, neću nikada zaboraviti!

To je zapravo jedan veliki, uređeni, ali što je najvažnije, otvoreni prostor.

Počeli su ni iz čega… Jedna časna sestra, Talijanka, vođena Božjom providnošću, jedna Božja želja, jedna ideja…...

Dječaci, dečki, muškarci, sami su izgradili i održavaju taj prostor.

Kao što sam rekla, prostor je otvoren, kao i njihova srca. Mogu pobjeći, ali to ne rade. Božja volja zadržala ih je tu.

Neki od njih ispričali su nam svoju životnu priču. Iz svake od tih priča mogli smo shvatiti kako ovisnost ne počinje naglo i odmah, već se postepeno uvlači u pore čovjekovog života dok ne preuzme njegovo biće u cjelini.

Ispočetka, sve su to samo sitnice koja prerastaju u krupna i bolna iskustva, a ponajprije izdaju obitelji. Neki ovisnici otišli su jako daleko, sve do heroina i igle… Kažu kako je počelo u osnovnoj školi.

Od tog posjeta razmišljam kako je moguće tako rano pokušavati pobjeći od sebe i tražiti smisao u besmislu….

Ipak…nešto ih je potaklo na obraćenje. Pronašli su mjesto za Boga i sada žive skladan, bratski život sa svojim prijateljima; braćom koja su izbavljena iz istog pakla kojeg su i sami bili dijelom.

Svaki od njih ima svoju priču, ali svi imaju nešto zajedničko.

Pobijedili su svoju tamnu stranu, a to je od sveg najvažnije.

To su sada novi ljudi;  pri nekom slučajnom susretu, vjerojatno ne bih pomislila kako pripadaju svijetu bivših ovisnika. Pravi primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama…

Ipak… kad malo bolje razmislim, dolazim do onog zaključka koji mi često izmami osmijeh na lice. Bogu ništa nije nemoguće.

 Mia Muše, 7. a

Marina Jelić