Francuski vojnici u Prvom svjetskom ratu nisu opisivali sami sebe kao ljude, već kao „nešto“ što ima karakteristike čovjeka i životinje, kao bića koje je iznjedrilo 20. stoljeće, civilizacija koja ide unatraške. Ono što je u tim opisima bilo osobito dirljivo je tekst u kojem se navodi kako je jedina ljudska osobina koju to biće posjeduje SPOSOBNOST DA PATI.

Nažalost, upravo uoči 18. 11. znamo se zapitati je li zaista jedna od istaknutih osobina ljudske vrste sposobnost da pati. Nije to slučajno. Vukovar je postao simbolom patnje i stradanja zbog siline kojom se neprijatelj obrušio na taj grad, ali se izdigao kao simbol nade zbog ljudskih vrlina kojima su Vukovarci i dragovoljci koji su branili grad odgovorili na silnu mržnju kojoj su bili izloženi.

Središnja tema našeg školskog panoa ove godine je „Vukovarska bolnica“, mjesto koje je trpjelo ono najgore što ljudska vrsta može iskazati i mjesto koje je u takvim uvjetima nudilo ono najviše i najplemenitije što ljudska vrsta može ponuditi. Njeni djelatnici nisu izgubili humanost niti kada oko njih humanosti nije bilo ni traga. Zbog toga su zauvijek ostali urezani u kolektivno pamćenje našeg naroda.

Hrvati svoje srce i snagu, koja proizlazi upravo iz tih vrijednosti i dandanas iskazuju onda kada je najteže, kada se čini da je situacija bezizlazna. Vukovar je u Domovinskom ratu utjelovio ljudsku sposobnost da pati, ali nam je pokazao kako nije sposobnost da patimo ono što nas čini ljudima, već snaga da nadilazimo patnju i da unatoč svim preprekama idemo  naprijed. Upravo zato palimo svijeće na današnji dan ili uoči njega. Kako bismo im zahvalili što su dali ono najbolje od nas onda kada je bilo najteže i tako nam pokazali što nas to čini ljudima.