Radionica i predavanje o uskrsnim običajima Poljica, u sklopu projekta „Upoznajte poljičicu -pismo Poljičke Kneževine“, pod mentorstvom učiteljice Milice Josipović i njenih suradnika : Snježane Kordun, Damira Vladušića, Ivone Mekinić, Marije Bošković i Mate Dedića, te pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, održana je 16. 3. 2026., u OŠ Srinjine.
Predavanje o uskrsnim običajima Poljica, koja su dio hrvatske tradicije održali su kulturalna antropologinja i interpretatorica baštine Snježana Kordun i Damir Vladušić ,prevoditelj i pisar poljičice.
Uz slavlje Uskrsa razvili su se brojni običaji poput vazmenog bdijenja, uskrsnih krijesova, bojanja pisanica, odlaska na uskrsnu misu i pjevanja uskrsnih pjesama. Prije Uskrsa, vrijeme je Korizme, u kojem se kršćani pripremaju za slavljenje Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima.
U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U Poljicima je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji, te vrijeme početka crkvenih slavlja.
Na Veliki petak bila je šibarina. Svako dijete je imalo našaranu šibu. Kršćanski sadržaj tom je običaju pridodan u Dalmaciji, gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u sve dane Svetog trodnevlja udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome šibe, a čin se naziva “tući barabana” pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Šibe su bile od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga. Na Veliki četvrtak, za večeru se jeo soparnik i zelje (blitva i kupus), jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao zeljavi četvrtak.
Velika subota dan je tišine i molitve. Radili su se samo kućni poslovi, nije se išlo na polje. Domaćice bi pekle sirnice, a djeca bojala pisanice. Posjećuje se posebno uređeni Božji grob u crkvi. Ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. U subotu navečer, slavi se vazmeno bdijenje, koje pripada u obrede Uskrsa.
Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdijenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, janjetina, kuglof, rožata i dr.
Djeca se za Uskrs igraju tuckanja pisanicama, gađanja pisanice kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće.
Nakon predavanja djeca su izrađivala vesela uskrsna poljička slova, pleli maslinove grančice i pravili križiće koji su se stavljali na vrh lavora u kojem je bilo namočeno cvijeće za Cvjetnicu.U toj vodi se umivalo s uvjerenjem u obnoviteljsku moć biljaka što će koristiti zdravlju, sačuvati mladost i ljepotu lica, a ponegdje i marljivost.
Najviše veselja je izazvalo pravljenje paketića za svoje bližnje u koje su stavljali bombone, čokoladna jaja i kolače , uz prigodnu čestitku na poljičici.
Učiteljica: Milica Josipović
